Crkva i samostan sv. Frane nastali su na starom ranokršćanskom lokalitetu, nad grobom i malom crkvom sv. Felicija, mučenika iz Dioklecijanova doba. U 13. stoljeću ovdje se nastanjuju franjevci – mala braća sv. Franje – i od tada je sv. Frane na Obali jedno od duhovnih središta Splita.
Mali panteon hrvatskog naroda
U crkvi i u samostanskom klaustru počivaju neki od najvećih ljudi hrvatske povijesti, književnosti i glazbe – zato je zovu Malim panteonom hrvatskog naroda. Nedaleko od Trumbićeva groba u klaustru stoji i vrlo stari kameni reljef sv. Franje s natpisom:
Hic tuus ordo viget fratrum Francisce minorum – hic primogenitos claudis alisque tuos
Ovdje, Franjo, boravi tvoj red male braće – ovdje skupljaš i hraniš svoje prvorođence.
Pokopani u crkvi i klaustru sv. Frane
- Marko Marulić
1450. – 1524.
otac hrvatske književnosti, autor Judite - Toma Arhiđakon
oko 1200. – 1268.
splitski kroničar, autor Salonitanske povijesti - Jeronim Kavanjin
1641. – 1714.
pjesnik, autor najduljeg hrvatskog epa - Ivan Lukačić
oko 1585. – 1648.
skladatelj i gvardijan samostana - Ante Trumbić
1864. – 1938.
političar, pokopan u klaustru
Oko 390. godine
Prijelaz preko Crvenog mora
Starokršćanski sarkofag s reljefom prijelaza Izraelaca preko Crvenog mora jedno je od najljepših djela kasnoantičke umjetnosti u Hrvatskoj. Vjerojatno potječe s jednog od salonitanskih groblja, a stoljećima se čuvao u samostanu sv. Frane – sve do 1902., kad je prenesen u Arheološki muzej u Splitu, gdje se i danas može vidjeti.
Foto: Giovanni Dall’Orto, CC BY-SA 2.5 (Wikimedia Commons)
Crkva
Glavni oltar i pokrajnji oltari
Crkva sv. Frane je jednobrodna. Pod glavnim oltarom, izrađenim početkom 20. stoljeća, počiva tijelo sv. Felicija, mučenika, koji se ovdje časti 18. svibnja. Uz njega su četiri pokrajnja oltara s oltarnim palama poznatih umjetnika: Bezgrješna Djevica, sv. Ante, sv. Josip i sv. Križ.
15. stoljeće
Raspelo Blaža Jurjeva Trogiranina
Najvrjednije umjetničko djelo u crkvi slikano je raspelo – sv. Križ – na jednom od pokrajnjih oltara. Pripisuje se Blažu Jurjevu Trogiraninu, jednom od najvećih dalmatinskih slikara 15. stoljeća, i smatra se njegovim prvim poznatim radom.
13. stoljeće
Klaustar i knjižnica
Samostan ovija klaustar iz 13. stoljeća – jednostavan natkriveni trijem s gotičkim stupovima, od kojih je svaki drukčiji, i bunarskim vijencem starog zdenca u sredini. U trijemu su ploče s imenima velikana. Samostanska knjižnica čuva oko 3000 knjiga, od kojih neke potječu iz 16. stoljeća.
Osam stoljeća
Povijest samostana
1237. – 1390.
Dolazak franjevaca u Split
U Splitu se franjevci prvi put spominju godine 1237., odnosno godinu dana kasnije. Tada su, kako tvrdi Toma Arhiđakon, počela mala braća u svojim propovijedima nagovarati splitske građane da pozovu za podestata kojega Latina. Izravno svjedočanstvo o samostanu male braće u gradu Splitu sačuvano je u oporuci Dujma Cerneche iz 1247. godine, kojom ovaj oporučno ostavlja dvadeset libara tamošnjoj maloj braći.
O gradnji samostana uz samu crkvu ima dosta dokumenata. Očito je da se samostan gradio postupno, isto tako i proširivao, jer raspon dokumenata koji o tome govore pokrivaju stotinjak godina. Čini se da je najintenzivnije vrijeme gradnje prva polovica 14. stoljeća. Tako papinski legat Gentilis u Trogiru 20. lipnja 1308. potvrđuje vrijednost oporuke te ovlašćuje izvršitelja oporuke da, uz savjet gvardijana i samostanskog lektora male braće u Splitu, smije za gradnju potrošiti do 4000 libara, pa nešto i preko toga, ako bude potrebno.
U jednoj ispravi o predaji zemlje u ime duga samostanu sv. Frane u Splitu, potpisanoj 11. ožujka 1390. godine, sačuvan je i popis redovnika koji tada žive i djeluju u splitskom samostanu. To su: fra Nikola, inkvizitor, fra Ivan, gvardijan, fra Petar, fra Marin iz Splita, i fra Juraj, kapelan koludrica samostana sv. Klare, za koje se spominje: «Conventualibus monastarii fratrum minorum de apud Spaletum», čime se potvrđuje konventualska pripadnost splitskih franjevaca spomenutoj obitelji Male braće.
1607. – oko 1900.
Kuga, rušenje i obnova
Tijekom 1607. godine u Splitu je harala opasna pošast kuge. Grad nije imao bolnice, pa je lazaret za tu prigodu podignut na Sustipanu. Godinu dana kasnije, na provincijskom kapitulu održanom 18. travnja 1608. u Cresu, kustos zadarske kustodije fra Petar Nardinus iz Šibenika izvješćuje da je splitski samostan zbog haranja kuge ostao i bez gvardijana i ostale braće koja su tu živjela, a novoizabrani splitski gvardijan, fra Frane Perica, 9. svibnja 1608. bilježi «ad futuram rei memoriam» da od kuge koja je harala nije preostao nijedan fratar, jer da su od te zaraze pomrla sva braća. A za kanonske vizitacije, 17. rujna 1608. godine, isti je gvardijan izjavio provincijalu fra Mariju Stašiću iz Krka da u samostanu nakon kuge nije našao ništa osim crkvenih srebrnih predmeta pohranjenih u jednom sanduku u katedrali.
Kad je pak za kanonskog pohoda 11. listopada 1665. provincijal fra Ivan Matej Sušić iz Cresa obavio propisane obrede u crkvi sv. Frane u Splitu, pokraj crkve, prema zapisu, našao je srušeni i razoreni samostan, koji su tadašnje vojne vlasti same srušile radi obrane od mogućeg prodora Turaka. Braća su tako stanovala u iznajmljenoj kući, da bi tek nakon Kandijskog rata (1669.) fratri obnovili porušeni samostan sv. Frane, a gradnju su osjetno potpomogle vlasti i vjernici. Samostan (i crkva) doživjet će još jednu temeljitu obnovu i dogradnju: bit će to na prijelomu 19. u 20. stoljeće, kad je zbog dotrajalosti zdanja i potrebe proširenja srušen veći dio samostana i na istom mjestu dograđeno današnje zdanje. Isto je tako i sama crkva obnovljena i osjetno proširena.
Škola mladih redovnika
U samostanu sv. Frane u Splitu odgajali su se mnogi mladi redovnici. Tako se već 1308. godine spominje «lector conventus» male braće u Splitu. Godine 1388. fra Nikola iz Splita, «lector conventus Spalati», poslanik je grada Splita kralju Sigismundu. Za kanonskog pohoda splitskom samostanu sv. Frane provincijala Blaža Posarića iz Cresa, 8. svibnja 1622. godine, nalaže se tadašnjem gvardijanu splitskog samostana, magistru glazbe, fra Ivanu Lukačiću iz Šibenika, da klerike studente poučava u glazbenom umijeću. General Reda, fra Jakov Montanari iz Bagnacavalla, po odredbi kongregacije za širenje vjere, nalaže spomenutom provincijalu fra Blažu Posariću da u splitskom samostanu podigne akademiju za hrvatski jezik i da odredi lektora i studente, koji će nakon završena studija ista kongregacija moći slati u misije. Osim toga određuje da u Veneciju pošalje jednog fratra svoje provincije sposobna da poučava hrvatski jezik.
U splitskom samostanu sv. Frane krajem 19. stoljeća bilo je smješteno sjemenište klerika, a tijekom desetljeća prije Drugoga svjetskog rata gotovo svi klerici bogoslovi Provincije sv. Jeronima smješteni su i boravili u splitskom samostanu sv. Frane na Obali, dok su predavanja pohađali u biskupijskoj bogosloviji u Splitu.
Kroz osam stoljeća
Poznati fratri
U splitskom samostanu sv. Frane, kroz skoro osamstoljetnu povijest, živjelo je i djelovalo mnogo poznatih i značajnih fratara. Spominjemo samo neke:
- 1495.Fra Bernardin SplićaninIzdao najstariji hrvatski lekcionar. U prvoj knjizi dokumenata šibenskog samostana sv. Frane za fra Bernardina, u parnici koja se vodila u Splitu 9. siječnja 1520. godine, kaže se da pripada Redu franjevaca konventualaca.
- † 1648.Fra Ivan Marko LukačićIz Šibenika, poznati hrvatski skladatelj; veći dio života proveo je u Splitu kao gvardijan i kapelnik splitske stolnice. U Veneciji je objavio zbirku moteta «Sacrae cantiones». Umro je i pokopan u Splitu.
- † 1689.Fra Andrija de AndreisNakon smrti provincijala fra Šimuna Mizerčića imenovan je generalnim komesarom, a zatim i izabran za provincijala.
- † 1751.Fra Ivan Kamilo LupiNakon što je više godina bio «regens studiorum» u raznim talijanskim učilištima, imenovan je generalnim komesarom; umro je u Splitu.
- † 1922.Fra Jeronim GranićPisac znanstvenih i duhovnih djela, dugogodišnji bibliotekar poznate knjižnice «Antoniane» u Padovi, gdje je i umro.
- † 1952.Fra Bonaventura BurićU više je navrata bio provincijal, ukupno preko dvadeset godina. Ima velike zasluge za gradnju zagrebačkog samostana na Svetom Duhu, gdje je i umro.
